Korijen rabarbare je regulator probavnih funkcija.
Ima aperitivna, probavna i pročišćavajuća svojstva. Korištenje rabarbare u medicinske i prehrambene svrhe ima vrlo davno podrijetlo.
Srce našeg likera čini korijen rabarbare. Sa biljaka starijih od godinu dana skuplja se rizom, oguljuje se i dijeli na komadiće te suši.
Farmaceut starog kova,dr. Ernesto Zampettipočetkom prošlog stoljeća u svojoj je ljekarni u Pontremoliju dao sve od sebe kako bi ispunio svoju zadaću liječenja i poboljšanja egzistencije brojnih ljudi koji su mu se obraćali za pomoć i savjete. Jako je volio svoju obitelj, doktora Ernesta i svoje susjede, toliko da je godinama bio prior mjesne časne Misericordije.
S duhom i predanošću nekih drugih vremena, ulja, masti, otopine, tinkture, galenske aparate stvarao je stari ljekarnik često mučeći se s vagama, raznim alatima i bočicama u koje je pretakao svoje laboratorijske kreacije. Liječili smo se tada s malo lijekova, travama, mnogim čarolijama i molitvama. Liječenje se često temeljilo na ljekovitom bilju, među kojima se isticala levantska rabarbara (Rheum palmatum).
Na Istoku se već tri stoljeća prije Krista koristio korijen rabarbare, lijek koji je u Europi postao vrlo poznat od vremena prvog uvoza istočnjačkih začina. Sam Marco Polo ga je naveo kao važnu drogu koja se naširoko uzgajala i ubirala u regijama Tangurha i Tibeta jer je bila golem izvoz. Naime, Rheum palmatum je bio, a i danas je, začin koji je dio svih farmakopeja svijeta i predstavlja gotovo nezamjenjiv lijek za ljekarnike i preparatore. Prije gotovo jednog stoljeća dr. Zampetti formulirao je svoje prve recepte za alkoholne infuzije, uključujući onaj koji se temelji na korijenu rabarbare, poznatom po svojim toničnim i probavnim svojstvima.
Po ovom drevnom receptu dobiven je ovaj eliksir ugodno gorkastog okusa i nepogrešive arome. Do sada se proizvodio i prodavao samo u ljekarnama u vrlo ograničenim količinama, zbog sve veće potražnje brojnih obožavatelja odlučeno je da se proizvodnja proširi u većem opsegu.